Peticija za ostavku ministra zdravlja Tomice Milosavljevica – Džejn Dou
Važna napomena: tekst koji sledi ne predstavlja moj povratak blogovanju, već odziv na akciju koja je nedavno pokrenuta u srpskoj blogosferi, a koju smatram izuzetno značajnom, ma koliko simbolična bila. Iako sam se “diskonektovala” od blogerske zajednice, nisam se diskonektovala od Srbije. I zato, dok “mečka nije ponovo zaigrala i pred mojim vratima” – OSTAVKA!
Znate, ova pauza od blogovanja ipak daje rezultate. Iako sam u offu tek nekih mesečak dana, već sada mogu da uočim prve pozitivne efekte. Naravno, izdešavalo se toliko toga što bi, u nekim uobičajenim okolnostima iziskivalo moju blog reakciju. I ta reakcija bi verovatno bila satkana u formi besno skuckanog hejterskog teksta, napisanog na “prvu loptu”. A stvarno je bilo “materijala”. Počev od sada već medijski zaboravljenog pedofila-monstruma, Dačićevih nesmotrenih komentara o kaznenom zakonodavstvu zemlje čiji je ministar, pa do najnovije “afere” u vezi citostatika na Institutu za onkologiju.
Hej, ako neko voli hejt, to sam ja. I ako neko nema lepu reč da kaže za ovu septičku jamu u koju smo svi upali, što krivi, što nedužni (sebe ubrajam u ove druge, jerbo ne glasam već godinama, nit’ imam nameru da počnem), to sam ja. Ali, pored toga što sam notorni hejter i gunđalo sa pedigreom, naučila sam (a to se naročito pokazalo tokom prethodnih nedelja) da u sebi izbrojim do 10 i sagledam problem u celosti, a ne da reagujem na prvu loptu.
A sada, dvi-tri riči o Tomici. Šta reći o čoveku o kome je već sve ispričano. Nezapamćen broj i impact afera koje su se izdešavale u našem zdravstvu za vreme njegovog mandata. Počev od histerije o svinjskom gripu koju je pokrenulo upravo njegovo ministarstvo, njenog aftermatha u vidu hiljada i hiljada vakcina koje smo kao poreski obveznici platili skuplje nego druge zemlje, a koje su ostale neupotrebljene (jer nije postojala potreba da se upotrebe), operacijama u inostranstvu, pa do najnovijih optužbi o ozbiljnim vezama farmakomafije i lekara jedne od… pa, možemo reći, najozbiljnijih medicinskih ustanova u zemlji. A budite sigurno da je to samo vrh ledenog brega. Iskreno govoreći, verovatno se ne bih mnogo potresla da je u pitanju silikon za “gals with low self-esteem”. Ali, ovde su u pitanju onkološki pacijenti, i to deca. Oni baš i nemaju puno izbora, zar ne? Naročito ne u zemlji bez gama-noža, u kojoj nema dovoljno akceleratora za radioterapiju, i u kojoj se na najobičniji CT čeka mesecima. Osim ako niste elitni vaterpolista koji se razbio vozeći motor “neprimerenom brzinom”.
Elem, da se prikljčim roast-u našeg večitog ministra. Ostavka? Naravno. Čak i da nije lično i direktno kriv za ono što se dešavalo (a što je kao ministar morao da zna, i za šta je, realno odgovoran), postoji nešto što se zove “ostavka iz moralnih razloga”. Kada klinče šutne loptu i razbije komšijin prozor, onda roditelji plaćaju nastalu štetu. Kada Šarulja, krava seljaka Žike pređe u Milojev vrt i pojede sav kupus, red je da Žika, iako nije pojeo taj kupus, plati Miloju nastalu štetu.
Čovek bi pomislio da su našem dragom ministru u Nemačkoj odstranili i osećaj za odgovornost i moral kada su mu sređivali problem sa kičmom, ali to nije istina. Jednostavno, to nije tačno. Iz pouzdanih izvora znam da je Tomica rođen sa određenom hromozomskom aberacijom, koja ga sprečava da se ponaša u skladu sa nekim opšteprihvaćenim moralnim i etičkim principima. Stručnjaci su već smislili i naziv – Milosavljevićev sindrom. Kada mogu Down, Prader, Willi, Klinefelter i Turner, može i Tomica, zar ne?
O, da. Štaviše, ispitivanja (koja su još uvek u toku) daju potpuniju kliničku sliku obolelih. Pored nedostatka mentalnih kapaciteta koje bi njihove postupke činili moralnim, oboleli od M-sindroma od malih nogu pokazuju sklonost ka manipulacijama, lažima, prevarama, izbegavanju odgovornosti i patološkoj potrebi da budu na vladajućim pozicijama u društvu. Samim tim ne čudi da izuzetno veliki broj osoba sa pomenutom hromozomskom aberacijom završava u politici. Takođe, medicinski statističari i epidemiolozi su utvrdili da je balkansko podneblje izuzetno pogodno za nastajanje pomenute aberacije. Ali, ako je za utehu, u Srbiji postoje brojni klubovi i udurženja za podršku obolelim od M-sindroma. Neka od najpoznatijih su u Nemanjinoj ulici, kao i u zdanju Narodne Skupštine, u brojnim poslaničkim klubovima.
Dakle… Tomica treba da ode. Ili da bude najuren. Ali… Srbija bi bila najsrećnija zemlja na svetu kada bi se svi problemi mogli pripisati jednom čoveku. Kamo lepe sreće da naše zdravlje “obehara” čim ovaj ode, ali od toga nema ništa. Tomica nije jedan čovek, Tomica je sistem. Tomica je svuda. U svakom ministarstvu. U svakoj gradskoj skupštini ili drugom organu lokalne samouprave. U vašem opštinskom Sudu. U lokalnoj policijskoj upravi. U svakom Domu zdravlja, u svakoj ambulanti. Na svakom fakultetu, u svakoj školi. Na svakom mestu gde može da se profitira na bilo koji način.
Jebeš Tomicu, mi imamo sistemski problem! Živimo u zemlji nesposobnih i korumpiranih ljudi. A to se neće promeniti. Zašto? Zato što za sve svoje frustracije kao krivce biramo “lake mete”, poput Tomice. Jeste, Tomica je zasrao, i to žestoko. I uopšte nije bitno da li će ostati na funkciji ili ne, jer čak i ako ode, ništa se neće promeniti. I posle Tomice – Tomica. Mediji će za koji dan prestati da pišu o njemu, a vi ćete i dalje čekati mesecima na ono što je u normalnim zemljama rutinska dijagnostika, i dalje će vam lekari tutkati flajere brojnih farmaceutskih kompanija, i dalje će onaj ko ima novca imati svu moguću zdravstvenu negu, a onaj ko nema će se kljukati ferveksom i pri upali pluća, pa ako prođe – prođe, ako ne, nema veze. Uostalom, sahrana na kraju ispadne jeftinija od potkupljivanja svake šuše u dugačkom i mučnom food-chainu srpskog zdravstva.
Shvatite – problem, naročito ne ovako velik, nikada nije u jednom čoveku. Ovde nije problem Tomica. Problem je što živimo u Tomicalendu. U zemlji u kojoj je život #EpicFail.
Džejn Dou